Koliko ste puta nekom poznaniku, dakle čovjeku kojeg ni ne poznajete dobro, postavili pitanje samo pitanja radi, samo zato da nešto kažete i započnete razgovor? Puno puta, vjerojatno, kao i svi ostali. Neka su se pitanja toliko ustalila u određenim situacijama da naprosto zaboravljamo koliko su glupa!
Kako si?
Dobro sam, hvala. To je vjerojatno odgovor koji ćete čuti najčešće, iako neće uvijek biti iskren. Zato je pitanje samo po sebi izgubilo vrijednost, postavlja se automatski da se započne razgovor s nekim koga već dugo niste vidjeli ili s kim niste jako dobri te ulazi u kategoriju najglupljih pitanja, osim ako zbilja niste spremni poslušati polusatni monolog o tuđim problemima.
Zato si sljedeći put kad vas netko u prolazu pita kako ste, uzmite vremena i ispričajte mu sve o emocionalnim fazama kroz koje ste prolazili svo ono vrijeme koje se niste vidjeli. Taj vam sljedeći put neće postaviti glupo pitanje. A možete jednostavno reći 'dobro' i nastaviti svojim putem...
Došao/la si?
Ovo je ultimativno i bez konkurencije najgluplje moguće pitanje. Nakon sat, dva, pet, deset, vraćate se kući, a netko od ukućana pogleda vas i kaže: 'Došao/la si?' Jasno je i logično da odgovor ne može biti 'ne', ali vama vjerojatno dođe da se iz petnih žila proderete: 'Ne, upravo sjedim na cesti i sunčam se!' Ili tako nešto.
Ako ste vi jedan od tih koji, u nedostatku boljega, moraju izgovoriti ovakvu glupost, molimo vas, sljedeći se put suzdržite, poštedjet ćete dotičnu osobu živaca i gluposti. Jednostavno nam nije jasno odakle potreba da osobu koja stoji pred vama, pitate je li došla. Zar itko ikad očekuje odgovor suprotan od potvrdnog?
Što si po horoskopu?
Sjedite pijani na nekoj plaži, kad vam prilazi slatka djevojka puna entuzijazma i prvo što vas pita: 'A što si ti po horoskopu?' Njoj je to u tom trenutku jako bitno jer će u svojoj maloj, slatkoj glavici u minuti preračunati ima li smisla da i dalje komunicira s vama ili će vas ostaviti ovako jadnog da i dalje sjedite sami.
Mogli biste joj održati predavanje o tome kako je horoskop zapravo praznovjerje i kako takve stvari nisu bitne, bitan je život, svemir i sve ostalo. A možete baš za inat odgovoriti na njeno pitanje pa vidjeti daljnju reakciju - sirotica vjerojatno više neće imati što reći.
Zašto ne gledaš?
Naravno da gledam, još uvijek imam sposobnost vida i osjetilo prilično dobro funkcionira. Kako se onda mogla dogoditi nezgoda? Lako! Kao prvo, krivnja nije moja, nego onog idiota koji ne zna normalno voziti, ulazi u zavoj pod ručnom i još pritom razgovara na mobitel! Ali ne, nikad nije netko drugi kriv, vi ste mogli bolje paziti i ništa se ne bi dogodilo.
Kao onaj put kad ste, žureći na posao, glavom udarili u ulični stup. Stup nije igla, kako vam se to moglo dogoditi? Možda je prolazio zgodan komad? Ili ste utonuli u misli? Nema veze, bitno je to da ste na posao došli s masnicom na glavi pa ste iz neugode morali izmišljati priču. Tako vam je to kad ne pazite i ne gledate pred sebe!
Boli te?
Postoje situacije u kojima čovjek naprosto nema što reći, a te su uglavnom tragične – smrt voljene osobe, bolest ili neka teška povreda. Želite izgovoriti riječi utjehe, ali sve što prijeđe preko usana zvuči glupo i otrcano. U takvim je prilikama najbolje šutjeti i suosjećanje pokazati pogledom ili gestom.
Obožavamo one situacije kad se dogodi neka nezgoda, kad netko uistinu napravi bolni izraz na licu, rukom se primi za mjesto na tijelu koje je nastradalo i samo što ne padne u nesvijest od bolova, a netko se pametno sjeti pitati: 'Boli te?' U redu, znamo da je to u najboljoj namjeri, u trenutku kad se ničeg pametnijeg ne možemo sjetiti, ali molimo vas, radije šutite, nego da postavljate tako glupa pitanja. Zar očekujete analizu i povijest bolesti?
Ti si baš iz Zagreba? Pa je l' znaš...?
Nevjerojatno je kako uvijek kad upoznamo nekog iz mjesta u kojem mi imamo poznate, imamo potrebu ispitati znaju li se možda te dvije osobe, bez obzira radi li se o malom selu u Dalmaciji ili o glavnom gradu. Uvijek postoji neka čudna svemirska mogućnost da su susjedi…
A takve nas informacije onda oduševljavaju. Osim toga, to je sjajan početak konverzacije ako ista zapinje ili nije ni krenula. Samo se sjetite nekog Pere, Ivana ili Martine i nećete pogriješiti, jedan od njih sigurno zalazi u isti kafić, radi na istom mjestu ili je brat od dečka najbolje prijateljice čiji tata radi s ujakom snahe onog kojeg poznajete.
Što ima?
A što bi bilo? Životi su nam toliko prepuni uzbuđenja da je doista nužno barem jednom tjedno nekome postaviti pitanje 'Što ima?' Jer, ako to ne učinimo, ostat ćemo zakinuti za neku nevjerojatno zanimljivu priču i nećemo biti obaviješteni o fascinantnim novostima u životu osobe koja nas zapravo i ne zanima tako jako.
Ako želite otkantati osobu koja postavlja ovako pametna pitanja, najbolje bi bilo ispričati joj sve što se dogodilo u svijetu i Hrvatskoj u posljednjih tjedan dana – Kylie Minogue je dijagnosticiran rak dojke, pregovori s EU-om još nisu dosegli stabilan nivo, Ronaldinho je potpisao ugovor vrijedan 130 milijuna eura itd. Možda odustane... I više nikad ne prozbori s vama.
Što je to?!
Ima li ljepše stvari od uživanja s prijateljima, djevojkom ili dečkom u prirodi, na suncu? I tako u toj idili ležite na travi, kupate se u zrakama sunca, pijuckate hladno piće, kad vas odjednom netko pogleda i pita: 'Što je to?!' Sad ste zbunjeni, okrećete se oko sebe, nije vam jasno o čemu se radi, pa vratite jedan lijepo upitni pogled, ali dobijete slabo artikulirani usklik: 'To! Na tvom ramenu!' Prvo odskočite metar-dva, a zatim polako pogledate na rame i primijetite malog pauka zbog kojeg ste izgubili par godina života.
Svatko bi trebao proći seminar o tome kako čovjeka u meditativnom stanju ne smiješ šokirati takvim pitanjima, posebno ako se radi o nekom malom, slatkom paukiću koji, povrh svega, donosi sreću!
Vani pada kiša?
Ujutro ste na posao ili faks krenuli s osmijehom na licu, dan je sunčan, kao stvoren za laganu šetnju prije napornog rada. Na kraju i ne ispadne tako naporno – šef ode na ručak, pa na kavu, pa na sastanak, a vi uživate sami, radite laganim tempom, a da vam pritom nitko ne diše za vrat i, naravno, sve stignete. Kad ste uspješno odradili sve što ste trebali, krenete doma, sunce još uvijek prži. Krećete ponovno pješke, zdravije je.
Negdje na pola puta apokaliptični se prizor odigra na nebu, odjednom se sve zacrni, od gustih se oblaka više ne vidi sunce i počne lijevati kao iz kabla. Kao za inat, ne pronađete odmah sklonište, u sekundi ste mokri kao miš, a kad je već tako, odlučite otrčati do kuće. Upadate teatralno u hodnik, zadihani skidate mokru jaknu, pokušavate ocijediti kosu i pozdravljate ukućane onako s nogu. Kad, eto, netko od njih ustaje s kauča, pogleda vas u čudu i pita: 'Vani pada kiša?'
A čigov si ti, moli?
Mogli smo napisati i 'A čigova si ti, molo?' ili u prijevodu 'A čiji si ti, mali/mala?' Ne biste vjerovali, ali nekim je ljudima, posebno starijima i isključivo u malim dalmatinskim mjestima, otočkim ili ne, to jako važna stvar – vaše porijeklo. Neće vas pitati što radite, čime se bavite, prvo će ih zanimati tko vam je otac i iz koje ste obitelji potekli. Da ne bi zvučali pregrubo, nakon što saznaju tu informaciju, uglavnom su jako fini i dobri.
Zašto je, međutim, taj podatak toliko bitan, nije nam jasno, a vjerojatno ni oni ne znaju. To je glupo pitanje s vremenom jednostavno postalo poštapalica i više je nemoguće da u selo dođe nečiji potomak, a da se odmah ne sazna čiji je. Jer inače bi mogao biti stranac. A preko toga ćemo teško...
